Prijava za posao

Danas sam se prijavio za posao u Rimac automobilima, pa su kao jedan fild stavili “Vaš blog”… pa eto da i to stavim… kad ga već imam… a nisam pisao na njemu stoljeće

Pitanje štednje u državnim institucijama – Software

Pitanje štednje u državnim institucijama – Software

Poštovani, kao osoba koja se informatikom bavi dugi niz godina, zanimalo bi me nekoliko stvari vezano uz mjere štednje u informatičkom segmentu naše vlade i državnih institucija.

Naime, prilikom jednog posjeta jednom ministarstvu, primijetio sam da su sva računala opremljena Microsoftovim komercijalnim operativnim sustavima i Microsoftovim komercijalnim Office uredskim paketima.

Kako se velika većina tih računala koristi za pristup internetu, slanje i primanje e-mailova, izradu tekstualnih i tabličnih dokumenata, zanima me zašto ta računala nisu opremljena nekim od besplatnih operativnih sustava (velik broj besplatnih Linux distribucija) i nekim besplatnim uredskim paketom (OpenOffice, LibreOffice itd.), te sa besplatnim aplikacijama za upravljanje e-mail porukama.

Moderni besplatni operativni sustavi su na izuzetno visokoj razini jednostavnosti korištenja, te je vrijeme privikavanja na novi operativni sustav izuzetno kratko.

Besplatne alternative Microsoftovom Office uredskom paketu bez problema zapisuju i čitaju Office datoteke, tako da pitanje kompatibilnosti ne postoji.

Besplatne aplikacije za upravljanje e-mail porukama imaju jednake, pa i veće mogućnosti od Microsoftove komercijalne aplikacije.

Također, svi su moderni besplatni operativni sustavi u mogućnosti pregledavati PDF dokumente, slike, flash video, te razne audio i video datoteke.

Osim sveg navedenog, većina Linux operatinih sustava nije toliko zahtjevna za računalnim resursima kao što su Windows operativni sustavi.

Pitanje je sljedeće:

– u kojem postotku se u državnim institucijama koriste besplatni desktop operativni sustavi te uredske aplikacije
– u kojem se postotku koriste besplatni operativni sustavi za serversku upotrebu
– koliko se godišnje troši na softver u državnim institucijama te tko je glavni dobavljač?

Također, unaprijed pretpostavljajući da je postotak besplatnog softvera izuzetno malen, lijepo bih vas zamolio da nam objasnite zašto plaćamo toliko za komercijalne operativne sustave i aplikacije kada postoji mnoštvo besplatnih alternativa?

Za one ne toliko upućene u tematiku, retail cijena najjeftinije Windows licence je 999kn (u posebnim programima nabave je ona zasigurno niža), a cijena osnovne verzije Office uredskog paketa 2800kn (u posebnim programima nabave je ona zasigurno niža).

Unaprijed zahvalan…

Život sa napadajima panike

Ne mogu vjerovati da je prošlo već oko 6 godina od kada je to sve počelo. U to vrijeme sam se bavio biciklizmom, bio uredno zaposlen, ali i pod jako velikim stresom zbog tog istog posla. Ali život je bio više manje lijep, nije bilo nekih previše strašnih turbulencija, tako se meni barem činilo.

I onda je došao dan koji mi je skroz promijenio život, na lošije. Taj dan još uvijek ima utjecaja na moj život, popriličnog.

Dan je bio normalan, radilo se na veliko… i kao i svaki dan prije toga, sjeli smo na kavu u kafić kod firme, mljeli o poslu i odjednom me nešto streslo. Nisam se osjećao dobro, obuzela me totalna slabost… morao sam izaći od tamo…. samo napomena… bilo je ljeto, brutalno vruće, a mi smo bili u klimatiziranom bircu.
Izašao sam van i bilo mi je sve gore. Sjeo sam za stol u ured, stavio glavu na stol i pokušavao doći k sebi, ali uzalud, bilo je sve gore i gore…. mislio sam da ću se srušiti, onesvijestiti. Kolege su došli do mene, pitali kaj je, da li da zovu hitnu. Samo sam rekao da mi donesu vode. Sjedio sam tako još nekoliko minuta, ali bilo mi je sve gore i gore. Jedva sam disao, ruke i noge su mi počele trnuti. Uhvatila me totalna panika, nisam imao pojma što se dešava…. pomislio sam da je infarkt ili tako nešto… rekao sam kolegi da zove hitnu ili da me vozi u bolnicu. Odlučili su ovo drugo. Dvojca kolega su ne primili pod ruke i doslovno odnjeli do auta. Vozeći se do bolnice mi je postajalo sve gore i gore… ruke, noge i lice su mi  skroz utrnuli i počeli se grčiti… bio sam siguran da umirem. Nakon nekoliko minuta su mi se ruke upotpunosti zgrčile i deformirale… grč je prešao na vrat i lice… jedva sam pomicao lice i jedva pričao…. grč je prelazio na prsni koš… bio sam siguran da je to to, gotov sam… pozdravio sam se sa kolegama.

U bolnicu su me unjeli, polegli na bolnički krevet (onaj na kotačićima) i otišli u panici tražiti doktore. Odmah su me cijelog u grču i totalnom strahu uveli unutra… Prišao mi je savršeno smiren doktor i pitao što mi je. Jedva sam pričao i bio ljut, borio sam se za svoj život, a on je totalno smireno pričao samnom, mjerio mi tlak, izvadio mi krv, preslušao me i cijelo vrijeme pričao samnom. Što je više pričao samnom, to sam se ja osjećao bolje, i nakon nekih dvadesetak minuta u ordinaciji osjećao sam se više manje ok. Grčevi su nestali, nije me bilo strah i mogao sam najnormalnije pričati. Jedino sam se osjećao strahovito umorno, kao da sam istrčao tri maratona… jedva sam hodao. Doktor je rekao da je to najvjerojatnije od vrućine i da odem doma na nekoliko dana da mi se organizam oporavi.

Otišao sam kući, otvorio bolovanje, ali samnom i dalje nešto nije bilo u redu, i dalje sam osjećao neki grč u želucu, slabost… i tako svaki dan. Ali to nije bilo jedino… konstantno nabijanje srca kao da želi iskočiti mi nije dalo da spavam… bio sam presretan kada bi uspio odspavati nekoliko sati. Svi koji su mi došli u posjetu su mi rekli da im se činim sasvim okej, ali ja sam unutra proživljavao pakao.

Pomislio sam da bi mi svjež zrak godio, pa sam se sa ondašnjom djevojkom uputio prema parku udaljenom stotinjak metara od stana. Kada sam sjeo na klupicu, sve je počelo nanovo, morao sam se maknuti od tamo, morao sam se pošto poto vratiti u stan, leći u krevet. Svakim korakom sam postajao sve slabiji i slabiji. Ona me primila pod ruku sa jedne strane, a sa druge sam se oslanjao rukom na zid zgrade i tako jedva došao do stana… legao u krevet, sklupčao se i samo se u sebi molio da to prestane, jer nisam to više mogao izdržati. Nakon toga sam se odlučio javiti roditeljima, da dođu po mene i da me odvedu doktoru, jer nešto gadno nije valjalo samnom.

Dok smo se vozili kod doktora, ponovno me uhvatilo, ponovno sam jedva disao, mislio da ću umrijeti, ruke i noge su mi utrnule. Odmah su me gotovo unjeli u ordinaciju gdje me moja doktorica počela pregledavati i ispitivati o tome što mi se dešava. Nakon nekog vremena mi je bilo sve bolje i bolje, ali se ponovno javio onaj kronični umor koji se javio i kod prijašnje epizode.

Doktorica je rekla… to je od stresa… uzmi ove tablete (helex), to je lagani sedativ, pa ćemo vidjeti da li će ti biti bolje. Došao sam kući, popio tu jednu tabletu i za cca pola sata-sat, počeo sam se osjećati normalno, onako kako se nisam osjećao gotovo tjedan dana što sam proživljavao pakao sam sa sobom u sebi. Dijagnoza je bila, napadaji panike.

Upućen sam lokalnom psihijatru na pregled. Dotična je samnom pričala 15-ak minuta i rekla da trebam započeti terapiju tabletama. Počeo sam trošiti fevarine (antidepresivi) i helexe (sedativ) na dnevnoj bazi i lagano sam se vraćao u normalu.

Tjedni su prolazili i ja sam se osjećao normalno, ali, napadaji su se vratili… ne tolikim intenzitetom, ali dovoljno jaki da nisam znao da li umirem ili ne… da li ću se srušiti ili ne. Dešavali su se nasumce, nije bilo nekog okidača. Znali su se desiti u autobusu, kod frizera, na kavi…. svaki puta isto… toliko sam se odvratno osjećao da sam samo želio izaći, maknuti se od tamo, otići kući, leći u krevet i zaspati, samo da čim prije prođe, da se ponovno osjećam normalno.

Nekoliko puta sam završio na hitnoj misleći da je gotovo, da će me ovaj puta dokrajčiti. Nikada nije, još sam uvijek tu, 6 godina nakon. Tih 6 godina nije prošlo lijepo.

Agorafobija, strah od otvorenih ili nepoznatih prostora je nešto što se često nadoveže uz napadaje panike. Osjećaj kada najednom ne možete biti tu gdje jeste, totalna nelagoda, jednostavno morate otići od tamo, maknuti se bilo gdje, barem samo hodati negdje. Koliko mi se to samo puta desilo u busu, koliko sam samo puta izašao iz busa i hodao nekoliko kilometara jer nisam mogao biti u busu. Znao bih sjesti na kavu u svoj kafić i nakon pet minuta otići, jer nisam mogao sjediti… pokušavao bih čitati novine, nisam mogao, vrtilo mi se… nekako me glupo „zanosilo“… morao sam gledati negdje drugdje, ali nigdje nisam mogao pogledati, a da se ne osjećam nelagodno. Znao sam da slijedi još jedan napad i morao sam se ustati i otići … hodati… gledati u pod, u sebi se boriti sa tim strahovima, pokušavati kontrolirati disanje, razmišljati o nećem skroz desetom, ali to je bila nemoguća misija. Proganjalo me svaki trenutak svakog dana.

Nažalost, ili na sreći, nije moguće nekome tko to nije doživio opisati taj osjećaj koji čovjeka spopadne. Strah od smrti… strah od napada… strah od padanja u nesvijest. Ali nisam umro, nisam se nikada srušio u nesvjest.

Najgori su dani kada se probudim, naspavan, osjećam se ok i samo najednom, iz vedra neba, nešto prokuha u meni, grč u želucu… i automatski u misli uđe mogućnost još jednog napadaja. A moram ići na posao… moram sjesti u autobus i pola sata se voziti do Zagreba… a u busu me najčešće hvata napadaj. Već na stanici osjećam totalnu nelagodu i samom sebi govorim da će sve biti okej, da me neće uhvatiti napadaj i da to nije ništa, da je to samo u mojoj glavi. Ponavljam si to cijelo vrijeme, a onda dođe bus. Sjedam unutra… moram sjesti jer mi je stajanje užasno naporno… osjećam da napadaj dolazi, ali pokušavam ne misliti na to… ali svako malo osjetim nešto na svojem tijelu što me uplaši. Trnac u ruci, stezanje u želucu, lagana vratobolja… kratka glavobolja… postaje mi sve gore i gore… pokušavam ne misliti na to i stavljam slušalice, puštam muziku, pokušavam pjevušiti u sebi i gledati van. Glava mi pada dolje i muzika mi sve više smeta, do točke kada moram maknuti slušalice iz ušiju jer je nepodnošljivo.

Na pola puta do Zagreba osjećam da moram izaći van iz busa, ne mogu više sjediti tu. Ali još samo jednu stanicu ću izdržati, uspjeti ću se smiriti još toliko… i uspjevam… ali tjelo je već umorno, iscrpljeno od unutarnje borbe, teško mi je. Zadnja stanica, sjedim sve dok se vrata ne otvore, jer ne želim stajati, teško mi je stajati…. vrata se otvaraju, prvi sam koji izlazi van, hvatam svjež zrak, govorim si da je sada sve ok. Umoran sam, ne zato jer sam se nedavno probudio, već zato jer me napadaj totalno iscrpio. Jedva hodam, nemam snage, a dan je tek započeo. Idućih osam sati moram biti na poslu i raditi svoj posao, moram biti koncentriran na njega, a ja se cijelo vrijeme borim sam sa sobom, sa svojom glupom podsvješću koja me uništava, koja mi neda da normalno funkcioniram.

Nije svaki dan ovako… ponekada se osjećam savršeno… sretno, živahno, ali to su rijetki dani, sve ostale dane se borim sam sa sobom.

Prošli ponedjeljak… jedva sam busom došao do Zagreba… trebao sam samo još sa tramvajem proći tri stanice i doći na posao. Kiša je pljuštala, a ja sam sjedio na stanici, nisam mogao stajati, mislio sam da ću se srušiti, osjećao sam se odvratno, znao sam što sljedi, znao sam da neću moći ući u tramvaj i biti u njemu te tri stanice. Tramvaji su prolazili, a ja sam sjedio na stanici sa glavom na koljenima, pokušavao se smiriti. Nije išlo, morao sam se maknuti od tamo, nisam više mogao sjediti. Krenuo sam pješice prema poslu. Kiša je padala kao luda… nisam ju osjetio… hodao sam kao zombi preko ceste… glava uperena u pod, nisam ju mogao podići… pokušavao sam, uspijevao na trenutke, ali ju nisam mogao zadržati. Hodao sam pola sata do posla (inače mi treba oko 10 minuta), bio sam u potpunosti mokar i nisam znao što da radim kada sam došao, nisam mogao raditi… morao sam leći, primiriti se. Šefu sam rekao da mi nije dobro i da moram leći i zamolio ga da otvori jedan ured u kojem se nalaze neki strojevi. Ušao sam tam, legao na pod, sklupčao se i pokušavao se smiriti, uspavati se barem na trenutak, da mozak prestane misliti na sve ovo što se dešava. Nakon 45 minuta sam uspio, zadrijemao sam na nekoliko trenutaka i bilo mi je bolje… ali tu je ponovno bio strahovit umor. Noge kao da nisu bile moje, vukao sam ih i hodao kao da imam 90, a ne 32 godine. Zamolio sam šefa da odem kući… put nazad nije bio težak, samo sam bio strahovito umoran i čim sam došao kući sam legao… odspavao nekoliko sati i bilo mi je bolje, ali je iscrpljenost ostala.

U posljednja dva tjedna su napadaji nešto nježniji, ali su i dalje ovdje… svaki put se to dešava kada se bliži ljeto, kada temperature počinju rasti. Na poslu se ne mogu koncentrirati, ne pamtim neke banalne stvari, osjećam se izgubljeno i jadno, jer znam da to nisam ja… ne onakav kakav sam nekada bio… samo jedan dio mene je tu, ostatak su pojeli prokleti napadaji panike.

Danas sam odlučio da više ovako ne mogu, ne mogu ostatak života gutati tablete i boriti se sam sa sobom, zatvarati se u sebe… ne izlaziti sa prijateljima, biti bezvoljan, imati crne misli i često razmišljati o tome kako mi se bliži kraj i kako ovo nema smisla.

Ima smisla, jer želim se boriti protiv ovoga, želim se vratiti i biti onakav kakav sam nekoć bio, netko tko je uvijek bio dobre volje, okružen prijateljima, izlazio van, bio u stanju imati normalnu vezu, netko tko se mogao posvetiti nekoj drugoj osobi, a ne konstantno biti proganjan od strane vlastitih strahova.

Žao mi je što ovo ne mogu objasniti svojim prijateljima, zašto sam nestao, zašto me više nema vani, zašto sam toliko bezvoljan i zašto na sve gledam crno. Jer je oko mene u zadnjih jako dugo sve crno i loše, zato. I nedostaju mi svi oni, pogotovo kada gledam kako vode normalne živote, neopterećene ovakvim stvarima, koje su im potpuna nepoznanica. Tužan sam zbog toga, tužan sam jer sam dao da me ovo pojede, da jedva komuniciram sa ikime više, što više nisam dobro društvo, što većinu vremena sjedim pred kompjuterom radeći… ništa… pokušavam raditi nešto pametno, pokušavam biti kreativan, koristan, ali ponekada je to tako strahovit napor da jednostavno ne mogu… samo ostanem sjediti i razmišljati… o svemu onome o čemu ne bih trebao razmišljati.

Drago mi je da me brat tjera da ovo sredim, drago mi je da me roditelji razumiju, jer i sami vide na što mi se život sveo.

Ali samo si ja, svojom željom mogu pomoći i to je ono što idem napraviti. Uzeo sam dva tjedna godišnjeg odmora, sutra idem kod svoje doktorice po uputnice za sve moguće specijaliste, te usput idem napraviti kompletne neurološke i kardiološke pretrage, čisto da sam miran da se ne radi o nečem drugom, jer u ovakvom stanju, čovjek može pomisliti da boluje od uistinu svačega, ali u biti mu je sve to samo u glavi, nigdje drugdje. Vrijeme je za brutalan rat protiv ovoga, jer samo tako mogu pobijediti… vratiti se… Znam da će biti izuzetno teško, ali nikada nisam imao ovoliko želje za dovođenje svega ovoga u red.

Znam da nikada neću biti ono što sam nekoć bio, jer prošlo je jako dugo vremena što sam zaključan u sebi sa svojim strahovima, ali dati ću sve od sebe da moj život ponovno krene uzlaznom i pozitivnom putanjom.

Pemzija

Imam još 33 godine do pemzije i do berbe svih plodova svojeg rada i uživanja u životu. OK, to je neka službena verzija kako to ide… ali još 33 godine tog nekog službenog rada… da me jebeš, to je definitivno previše, jer do sada samo živim 32 godine! Od toga je 14 otpalo na „obrazovanje“, 12 na posao, a samo 6 na slobodu, totalnu slobodnu.

Da, generaliziram i nemojte sve ovo čitati tako kako piše.

Ako izanaliziram protekle 32 godine i dam im neku ocjenu do 10… recimo da bi bilo…7, ajd, blizu osam. Ali najbitnije je to što sam u biti sam kriv što to nije desetka, jer je mogla biti bez problema, ali svi smo mi gospodari svoje sudbine (da, obožavam pisati ove klasike) i upravo zbog toga ne bismo trebali žaliti za onime što je iza nas, već se veseliti onome što dolazi. 33 godine rada!

OK, tko je izmislio bajni rad…. pred zid i pljas dva olovna u buljagera.

Ne mislim pritome na rad generalno .. .rad je okej, rad oslobađa, ali jebe me taj glupi rad u firmi, osam sati, od tad do tada moraš sjediti, raditi ono što ti se kaže i onda za to svaki mjesec dobiješ neki kurac od novaca da bi mogao nekako preživjeti mjesec. Postoji toliko pametnijih stvari koje bi čovjek mogao raditi, a da uistinu doprinese društvu i da pritom u tome uživa… ali ne, ja uletio u bajnu kolotečinu svakodnevnog posla i nemogu izaći… barem tako kao mislim… ili ne mislim… u biti ne mislim, ali nisam još došao do stadija kada imam dovoljno muda reći „dzajebi sve ovo“ i krenuti nekim svojim putem. Ali radim na skupljanju svojih muda kako bi to i napravio, jer od ovoga nemam baš neke koristi.

Radim cijele dane, svaki dan, imam novaca da jedva preživim mjesec, nisam si već neznam kako dugo kupio ništa za sebe… počastim se kavom ili kakaom u birtiji i to je to. Život je lijep. Nabijem na kurac i onoga koji je to izjavio.

I, što mene uopće prijeći u tome da sve odjebem i krenem nešto skroz drugo raditi… analiza sljeduje. Svi rade, radim i ja… jebe me to što sam prije bio konj pa sam digao nenamjenski kredit koji me jebe poprilično žestoko i moram imati novaca svaki mjesec kako bi to rješavao. U biti, muči me samo odnos sa bankom, za koji sam si sam kriv, sam sam sve to jaaako pametno odlučio… u ona neka bolja vremena kada je svakodnevni posao donosio više novaca. Pošto sam bio tako jako pametan, nisam razmišljao o tome što bi bilo da ostanem bez posla ili da radim za duplo manju plaću. Sada znam što bi bilo, tj. što jest… žešće sranje.

Moram nazvat banku i vidjet koliko uopće još moram to rješavat… jer ovo nema smisla, imam osjećaj kao da stojim na mjestu ili možda čak i idem malo u rikverc… napredak nisam osjetio već dugo… tko je kriv? Jednim djelom ja, drugim djelom kreteni za koje sam radio… sva ona tipična korporativna govna koja možete vidjeti na televiziji ili po novinama kako pričaju sve te lijepe priče.

U predzadnjoj firmi sam radio za veeelikog direktora koji je pobjegao iz Zadra jer ga ekipa ganja za lovu, a ovdje on opet muze od drugih za fiktivne projekte i sanja snove o milijunima koje će na njima zaraditi. Za to vrijeme su mu žena i djeca u Zadru, a on dane provodi u firmi, na iskrici.

Ovo je bio samo jedan primjerak modernih vlasnika firmi … koje zaboli za one koji rade za njih… a takvi su gotovo svi… samo pare, jebo ljude, oni su ipak potrošna roba koja može čekati svoje pare.

I oni prije njega su bili govna i kao šefovi i kao ljudi… u biti, ljudi su generalno govna i nikome ne vjerujem osim samome sebi i svojoj užoj obitelji, za koju jedinu znam da me neće zajebati ili iznevjeriti… dokazali su to kroz posljednje 32 godine. Ostali, sori bat jebiga, su govna kojima na početku ne vjerujem apsolutno ništa dok se ne dokažu, a i kada se dokažu, sumnja je uvijek prisutna… možda  baš radi toga nemam nešto previše prijatelja sa kojima se redovito družim… pretjerana selektivnost i prerealan pogled na svijet su učinili svoje, a to NE VALJA.

Analizirao sam smisao života, druge ljude, odnose sa drugim ljudima do te mjere da mi se sve jednostavno zgadilo i naravno, nisam našao smisao u ničemu od toga i samo sam samog sebe sjebao u bulju i povratka nema… nikada… mogu se samo pokušati malo prebrikati, učiniti da neke stvari nestanu ili da se barem koliko toliko ublaže… da se nekako bolje uklopim… ali, da li se ja u biti želim uklapati? Ako uzmemo u obzir da večinu ljudi smatram govnima, mislim da se baš i ne želim uklopiti među govna… Želim mir, želim pronaći nekoliko govana koje smrde kao i ja, jer i ja sam među tim govnima, samo govno na svoj način …. u nečijim očima manje, u nečijima veće. Samo treba naći približno jednako govno koje bi bilo kompatibilno… ali ne sasvim, da ne bude previše monotono.

Mrdnut, trebam se mrdnut… imam u sebi sakrivenu brutalnu želju da to napravim, znam da će mi to promijeniti život, ali me jebene depresije isto tako redovito zakucavaju natrag i onda me to živcira pa izgubim volju za svime i tako u krug. Ali, napraviti ću ja to, nema smisla više…. trgam se… samo zbog sebe.. učiniti ću svoj život lijep sebi, ispuiniti ću ga, izživiti ću svoj život, neću se više dat jebat. Biti ću ono što jesam, pa makar na kraju završio tumarajući gladan po cestama nekog nepoznatog kraja, jer i to je bolje nego ovo, jer znam da ću biti slobodan i neću morati brojati godine do 65-e i bajne pemzije… živjeti ću onako kako ću ja htjeti.

Ovo me podiže svaki dan

Raiffeisen banka – cijene opomena

 Poštovana Raiffeisen banko,

Korisnik sam vaših usluga već dug niz godina. Među uslugama koje
koristim su tekući račun (sa zablokiranim minusom), nenamjenski
kredit, te Mastercard kreditna kartica.
Kako sam sa vama već dugi niz godina, smatram se lojalnim korisnikom i
uvijek sam vas preporučivao svim svojim poznanicima i nikada nisam
imao niti jednu jedinu pritužbu, uvijek mi je vaše osoblje izašlo u
susret i u ekspresnom roku riješilo sve što je bilo potrebno.

Ali, došla je kriza, pa su se neke stvari ipak promijenile.

Kako sam promijenio nekoliko poslova, a na trenutačnom nemam neku
izuzetnu plaću, nisam uvijek u stanju na vrijeme podmiriti svoje ugovorene
obaveze prema vašoj banci, za što me se redovito telefonski zove, a ukoliko
prekoračim dogovoreni rok, na kućnu adresu mi dolazi opomena, koja u slučaju
Mastercard kreditne kartice iznosi punih 70kn, a za kredit je, ako se ne varam
čak 100kn.

Citat :
“Prema Zakonu o obveznim odnosima, banka kao ni bilo koji drugi
subjekt, nije dužna opominjati dužnika dodatno nakon što mu je
dostavila račun s točno naznačenim rokom plaćanja.”

Pitanje: zašto mi šaljete opomene koje mi usput ih dobrano naplaćujete?

Vaše slanje opomena mene neće požuriti u plaćanju, jer jako dobro znam
da sam vam dužan i na sve moguće načine pokušavam svaki mjesec doći do
novaca kako bi podmirio obaveze prema vama i usput preživio, a vi me,
bez zakonske osnove, samo još dodatno pokopavate, i tako već dosta
dugo.

Nije mi lijepo u životu i svojski se trudim da mi bude bolje, a vi
koristite sve metode kako bi mi uzeli čim više novaca koje ja moram
smisliti kako znam i umijem, jer za razliku od plaća, opomene nikada
ne kasne.

Kada sam već na opomenama, zanima me zašto je trošak opomene 70kn?
Zato jer imate informatički sustav koji automatski prati dužnike i
isto tako automatski sam ispisuje te opomene koje dolaze poštom?
Trošak tiska jedne opomene je u vašem slučaju svega nekoliko lipa, kao
i kuverte, jer tu robu uzimate na veliko. Trošak slanja je također
zanemariv… pa zašto mi onda ne naplatite pravu cijenu opomene, nego
me lijepo oderete za 70kn? Da smo u nekom prošlom vremenu, kada je
netko morao ručno pregledavati tko kasni sa plaćanjem, ručno
ispisivati opomenu, sam zalizivati kuvertu i slati ju, onda bih još i
razumio da to košta 10kn… ali sada? 70kn nije cijena slanja opomene,
to je samo dodatan novac koji muzete od mene, a ja tu ništa ne mogu,
osim otići na sud, i dobiti slučaj! Ali… zbog svoje trenutne
situacije to nisam u mogućnosti, tj. nemam novaca za navlačenje po
sudovima sa vama (a ni vremena).

Stoga, lijepo vas molim, pustite me da na miru pokušavam smisliti
novce za sve svoje dugove koje imam prema vama, i od kojih ne bježim,
ali mi nemojte samo dodatno zagorčavati situaciju redovitim opomenama,
jer mi ih je pun kufer (u biti, jedna druga stvar, ali pokušavam
zadržati ovo u pristojnom tonu).

Mogu li ja kao još jedna brojka u vašem SAP-u ikako protiv vas? Ne
mogu, nemam živaca, nemam volje, nemam vremena, nemam novaca.
Što da radim? Da nastavim plaćati sve te opomene koje mi šaljete mimo
zakona ili?

Što mi preostaje kao „ili“, draga moja banko?

• napisati vam ovaj mail, na koji ili neću dobiti odgovor ili ću dobiti
  automatski generirani odgovor, ili će mi netko iz vaše pravne
  službe napisati „ne možete nam ništa, tužite nas ako mislite da ste u
  pravu“ ili ću, možda, ali stvarno možda dobiti normalan odgovor, od
  normalne osobe koja je sposobna sročiti jedan ljudski mail.
• Prestati plaćati opomene – loša ideja, jer će ih se samo nakotiti još više
• Podići kredit i tužiti vas – da, to bi bilo jaaako „pametno“
• Bubnut jednu vašu poslovnicu da se domognem love da sve otplatim –
  nemrem jer sam papak i imam malo pameti
• Igrati Lotto i Bingo u nadi – nisam ja te sreće, sve što „imam“ sam
  sam zaradio
• Poslati ovaj mail svim mogućim novinama, televizijama, portalima,
  vladi i lijepo rasplamsati stvar preko društvenih mreža? – to je u
  biti jedino što i mogu napraviti – ukoliko sa vaše strane neće biti
  reakcije.

Lijepo vas molim, sumirajte troškove svih opomena koje ste mi do sada
poslali i taj mi iznos vratite, jer ste mi ga uzeli mimo zakona, na
taj novac niste imali pravo.

Lijep pozdrav, vaš dugogodišnji korisnik